Sarajevo,
22. maj, 2007. (MINA) - Danas je reisu-l-ulema dr.Mustafa Cerić održao u
Vašingtonu predavanje u prestižnom Woodrow Wilson međunarodnom centru za
učenjake o temi "Umijeće tolerancije" u kojem je između ostalog
rekao:
-Američki predsjednik Vudroa Vilson (Woodrow Wilson) je jednom rekao: - Kad jednom povedete narod u rat, on zaboravi da je ikad postojalo nešto što se zove tolerancija. I francuski predsjednik Čarls de Gol ( Charles de Gaulle) imao je potrebu da kaže: - Poštujem samo one koji mi se suprotstave, ali ih ne mogu tolerirati.
Dakle, lakše je priznati drugog i drugačijeg nego ga tolerisati. Jevreji su pretrpjeli holokaust u Evropi, ne zbog toga što nisu bili priznati, već zato što ih nacisti nisu tolerirali; bosanski muslimani su bili izloženi genocidu u Evropi ne zato što nisu bili priznati, već zato što ih srpska vojska nije tolerisala.
Iako tolerancija - sposobnost trpljenja - nije najviše dobro u međuljudskom ponašivanju, pa ipak to je najmanje zlo u ljudskim odnosima.
Suprotno toleranciji je netolerancija, a to je „namjerni pokušaj da se eliminiše drugačije ponašanje nasilnim putem, obično brutalnom silom, a ponekad i nemilosrdnim (prognanstvom).
Međutim, tolerancija također ima i negativnu stranu, a to je popustljivost kao pretjeranost u toleranciji. Protiv takvog poimanja tolerancije postoji pojam „zero-tolerantnosti", a to znači da u moralu postoje granice „slobode" što je pojam kojeg je pjesnik Milton ovako izrazio: „Samo dobar čovjek može biti slobodan".
Indiferentnost je također oblik tolerancije, zbog kojeg se ljudsko ponašanje posmatra ne kao moralno ili nemoralno, već amoralno. Ovaj pasivni pristup ponašanju koje se razlikuje od tolerancije koja „podrazumijeva aktivnu suzdržanost", ali i aktivni otpor nasilju kao najgorem obliku netolerancije. Upravo u kontekstu ove ideje se očituje veliki značaj izjave Martina Luthera Kinga, koji je rekao: „Izbor danas nije u nasilju ili nenasilju, nego u nenasilju ili nestanku."
Međutim, najbolji način da se razumije zašto se trebamo učiti umijeću tolerancije su sljedeći riječi velikog učenjaka al-Ghazalije iz 12. stoljeća, koji je rekao:
Svako ko se smatra boljim od bilo koje Božijieg stvorenja je ohol... Tvoje uvjerenje da si bolji od drugih je tvoje prosto neznanje. Naprotiv, nikoga ne smiješ gledati a da ne pomisliš da je on bolji od tebe... Tako, ako vidiš dijete, reci: - Ova osoba nije Bogu zgriješila, dok ja jesam, i zato je ona bolja od mene; ako vidiš stariju osobu, reci: -Ovaj čovjek služi Bogu duže od mene, i zato je sigurno bolji od mene; ako je neko učenjak, reci: - Ovaj je čovjek darovan s onim što ja nisam i dostigao je ono što ja nisam. On zna ono što ja ne znam, pa kako da budem kao on?. A ako je neko neznalica, reci: - Ovaj čovjek je griješnik iz neznanja, ali ja sam griješnik u znanju, prema tome Božiji sud će prema mene biti žešći. Ja ne znam kakav će biti moj, a kakv njegov kraj kod Boga; ako je čovjek nevjernik, reci: - Ne znam, možda će postati vjernik; možda će on završiti svoj život u dobročinstvu.
Ako pravo ne može nadvladati silu, onda će sila nadjačati pravo. Nakon toga slijedi netolerancija. Paskal je govorio: - Mišljenje većine je najbolji način jer je to vidljivo i dovoljno jako da zahtjeva poslušnost, ali to je mišljenje onih koji su najmanje promišljeni. To je, zapravo, mišljenje onih koji su najmanje tolerantni, jer oni vjeruju da će njihova sila većine potisnuti pravo manjine te nametnuti joj način svog mišljenja i uvjerenja bez obzira na stvarna prava manjine.
Je li netolerantno ponašanje većine znak njihove snage ili njihove slabosti?
Netolerancija prema pravima manjine u bilo kojem društvu znak je slabosti tog društva. Prava snaga nije u prisiljavanju drugih da prihvate vaš način mišljenja i uvjerenja. Prava snaga je u toleranciji drugih u smislu pokazivanja da ste dovoljno snažni u svom identitetu da nemate potrebe biti ksenofobičan prema onom koji je drugačiji od vas. U kontekstu ove misli, iznenađen sam insistiranjem nekih evropskih lidera da se stavi atribut „kršćanski" u novi Evropski ustav kao jedini izvor za evropsku historiju i kulturu. Takva tendencija u Evropi ne pokazuje ni historijsku ni kulturnu snagu Evrope. Naprotiv, to pokazuje evropsku slabost u smislu da Evropa još uvijek nije sigurna u svoj identitet. Čini se da Evropa još uvijek nije sigurna u činjenicu da ona predstavlja višestruko iskustvo historije; da ona njeguje raznovrsne oblike kulture i najviše od svega da Evropa svjedoči različite vjere i uvjerenja - kršćanstvo, judaizam, islam te ateizm. Napadno isticanje mog kulturnog, nacionalnog ili vjerskog identiteta nije znak moje kulturne, nacionalne ili vjerske unutarnje sigurnosti. Naprotiv, to je znak moje kulturne, nacionalne i vjerske nesigurnosti.
Nažalost, danas neke grupe čine protuuslugu muslimanima sa svojim pretjeranim korištenjem atributa „islamski" za skoro sve što rade ili ne rade na svjetskoj sceni. Međutim, oni zaboravljaju da je snaga islama uvijek bila u toleranciji, u kur'anskoj objavi da „u vjeri nema prisile"; u poslaničkoj proklamaciji da „nema nadmoći Arapa nad ne-Arapom, niti ne-Arapa nad Arapom; kao što nema nadmoći bijelac nad crncem, niti crnac nad bijelcem, osim po njihovom dobrom karakteru"; te u muslimansko-ljudskom iskustvu, koje je najbolje izraženo u ovim mislima: - Zakon i običaj od nastanka svijeta kaže da je humano ponašanje prema drugima znak ljudskosti. Jedno dobro djelo zaslužuje drugo; doista, uzvratiti dobrim ima desetostruku vrijednost.... Pravi čovjek se odnosi prema drugom/humano i ljubazno/Takav čovjek poklanja covječanstvu /ime čovjekoljublja.
Ako mir znači odsustvo rata; ako dobro ukazuje na nepostojanje zla; ako je ljubav odbacivanje mržnje, onda tolerancija znači slobodu od nasilja. Zar mir, dobrota, ljubav i tolerancija nisu prirodno stanje ljudskog roda? Pa odakle su onda rat, zlo, mržnja i nasilje? Svi će se složiti da čovjek nije stvoren za rat, zlo, mržnju i nasilje. Čovjek je stvoren za mir, dobrotu, ljubav i toleranciju. Ali je li to zaista tako? Sun Tzu, kineski pisac poznate knjige pod naslovom „Umijeće ratovanja", je smatrao prije dvije i po hiljade godina da je: „Umijeće ratovanja od istinske važnosti za državu. To je pitanje života i smrti. Prema tome to je stvar koja se ni pod koju cijenu ne smije zanemariti".
Ne znam da li postoji knjiga pod naslovom: Umijeće mira. Kao i mnogi moji bosanski sunarodnjaci, mislio sam da je mir nešto što se naslijeđuje, neupitna vrijednost, sve dok se nije desio rat u mojoj zemlji, koji je promijenio ne samo moj život, nego i moje razmišljanje. Shvatio sam da mir nije nešto što se može uzeti zdravo za gotovo. Počeo sam se pitati zašto ljudi više vole govoriti o svetom i pravednom ratu nego o svetom i pravednom miru?
Zašto se oni koji ubijaju ljude slave kao narodni heroji? Kakvo je herojstvo u silovanju bespomoćne djevojčice? Šta je ljudsko u činjenju genocida nad svojim komšijama?
Umijeće tolerancije je u shvatanju da je istina uvjet mentalnog zdravlja, kao što je pravda uvjet društvenog zadovoljstva. Prema tome, istina i pravda su temelji na kojima poćiva mir i pomirenje. U Bosni i Hercegovini i svugdje u svijetu.
Danas čovječanstvo živi pod velikim prijetnjama kako od ljudskog grijeha tako i od prirodne nesreće. Više nego ikad ranije čovječanstvo mora uposliti razum, kao najbolji dar Božji, da "dekodira knjigu života", koja će mu omogućiti da preživi teške i nepridvidive uvjete postojanja.
Ljudi, kao najsavršenija Božja stvorenja, imaju razum i dušu. Zato treba da dopuste umu da razvija umjeće dijaloga kao najbolji način tolerancije u kojoj je kod za spas ljudskog roda.
Uistinu, nemamo izbora osim da gradimo međusobni dijalog i povjerenje kako bismo savladali strah od brojnih pošasti savremenog svijeta među kojima je svakako i netolerancija koja se pretvara u teror i terorizam. Nemamo izbora već da se služimo svojim umom i svojim razumom, kao najboljim Božjim darom, u prihvatanju zajedničke osnove, u premošćavanju naših različitosti i poštivanju naših sličnosti. Nemamo izbora već da budemo tolerantni jedni prema drugima. Zato je "umijeće tolerancije" najveći izazov ovoga vremena. Za sve vjere i sve narode - zaključio je reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić.
